Nemam običaj posvetiti čitav putopis jednom selu; obično su to općinska središta, a nerijetko i veći gradovi. Sutorina je, međutim, nešto posebno pa sam morao vidjeti oko čega se to svađaju dvije države, Bosna i Hercegovina i Crna Gora.

Sutorina, doduše, nije samo selo već i istoimena rijeka, a Sutorinska dolina obuhvaća i sela Sušćepan, Prijevor, Kruševice i Ratiševinu, mada neki u Sutorinu ubrajaju i Njivice te Žvinje, odnosno čitav taj kraj, sve do graničnog prelaza Konfin, a neki i Igalo. Uglavnom se radi o nešto više od devet kilometara morske obale koja je sada dio Crne Gore, a u Sarajevu se još nisu utišali donedavno vrlo bučni glasovi koji traže da se tih 87 četvornih kilometara pripoji (ili, kako kažu, vrati) u sastav „matice“ Bosne i Hercegovine.

Gdje je šta i koliko je daleko, najbolje se vidi ispred crkve svetog Ilije iznad sela Žvinje, a prema Žvinjama se skreće iz Njivica. Planinarima, šetačima i drugim ljubiteljima prirode popeti se do vrha brda bez sumnje predstavlja užitak, a kad je riječ o putopiscu, stvari stoje nešto drugačije: ono puto- u ovom slučaju ne znači putovanje nego put, šumski, jer se do vrha može stići jedino tako. Istina, do sela je put asfaltni, pa iako uzak i pun serpentina, užitak je voziti i usput zvirljati ka moru koje se smanjuje i smanjuje. Selo leži u žestokoj strani pa ovdašnjim vlasnicima auta na tehničkom pregledu sigurno nema potrebe pregledati parkirnu kočnicu i još koješta – ko za takve stvari ne brine zbog sebe, papir s tehničkog mu je ionako uzalud.

Čim se prođu posljednje kuće, nestaje i asfalta. Računam polako ću i neće biti problem, ali se uskoro ispostavlja da od mog računa nema ništa. Još i nekako ide dijelom ceste presvučenim betonom, kao i onim gdje je usječena u živu stijenu, ali dalje... Za dalje bi mi vlasnici „Bljeska“ ipak trebali zbaviti traktor, i to neki jači i s povisokim kotačima. Rješenje je jasno k'o dan: parkiraj, Jukiću, pa polako... Sreća da se u neko doba ukazuje putokaz – uska šumska staza je prečica ka vrhu. Do vrha na nekoliko mjesta nailazim na ostatke zidina o kojima ničega nema ni u knjigama ni u – provjerit ću kad se vratim u selo – narodnoj predaji. Vjerojatno su i zidine vezane za ratove, teško da je ikom ikad na um palo praviti kuću jedva zeru bliže moru nego nebu.

Na vrhu me čeka pravoslavna crkvica svetog Ilije, po kojoj narod brdo naziva Ilinica. Po predaji je napravljena nekad u 14. stoljeću, a takav dojam i odaje, mada je po trenutnom stanju jasno i da je u međuvremenu sigurno ne jednom obnavljana. Pošto posjetitelja ipak nema svakodnevno, iznad vrata, gdje bi trebala stajati rozeta, ostavljen otvor, da može ući zrak. Iznenađen sam time da je otključana. Unutra, iako je prostora malo, pravi ikonostas, a oslikani su i zidovi: na jednom zidu dominira maštovito izveden zaštitnik, sveti Ilija, čije kočije voze čet'r' konja debela, kojima, pak, upravlja anđeo, a na drugom se osam svetaca i svetica natiskalo oko Isusa i svi bi da mu nešto kažu, zamole, daju... I ostalo sve kao u pravim crkvama: brojanica na prozoru, svijeće, košarica s novčićima, čak i nekoliko brošura i knjiga.

Pogled je idiličan, ali, doslovno, gdje god se čovjek okrene. S jedne strane su Konavle i Konavosko polje, vidi se sve do Molunta, s druge strane Herceg Novi, a još malo desno je Bokokotorski zaljev. Najslabije se vidi dio koji Bosna i Hercegovina, točnije neki koji misle da je između njihovog imena i države znak jednakosti, smatra svojim. Razlog: na tu stranu je šuma, a pod šumom je i ono „spornog teritorija“ koji stane u vidokrug. Vrijeme nije baš idealno, ali je ovo, svejedno, jedan od najboljih vidikovaca od svih do kojih sam ikad stigao. S jednog mjesta vidiš tri države!

Slika oko crkve nije tako idilična: neko se potrudio donijeti plastičnu kantu za smeće, ali se, bit će, ne zna ko je treba isprazniti kad se napuni. A puna je, i prevršena, smeća posvuda okolo. Sreća na bunaru je poklopac pa smeće barem neće unutra.

Desetak metara od crkve kameni križ s istim takvim postoljem, a na njemu tekst na našem i na francuskom jeziku. Ispod ploče su, naime, sahranjena tijela neutvrđenog broja francuskih vojnika poginulih 29. i 30. studenog 1806. godine, prigodom ratnog pohoda na koji je Napoleonov general Auguste Frédéric Louis Viesse de Marmont, svima poznati Marmon, krenuo iz Dubrovnika s namjerom da zauzme Boku Kotorsku. Do okršaja je došlo negdje oko Debelog brijega, a ginulo se nemilice i s jedne i s druge strane. S jedne su, rekosmo, bili Francuzi, a s druge Rusi, dakako pojačani Bokeljima i Crnogorcima.

M.J. | Bljesak.info / Uz spomenik poginulim francuskim fojnicima

Gledam spomenik, gledam koliko mi je trebalo dok sam se popeo na Ilinicu, i nikako mi ne ide u glavu objašnjenje koje nađoh na nekoj vrsti govornice pored spomenika, da su Francuzi svoje poginule, među kojima je bio i Marmontov ađutant, pokopati ovdje da bi „preko pučine mogli 'gledati' ka svojoj domovini“. Rusi su, naime, svoje mrtve brodovima vozili u Rusiju, a Francuzi svoje, valjda konjima – jer kako će drugo, helikoptera još nije bilo – dopremili ovdje. I kad sad vidim da ni autom nije lako i brzo doći ovdje, a kamoli konjem, pitam se u čemu je razlika: dok su poginule dovukli na Ilinicu, komotno su ih, za ne puno više vremena, mogli poslati i u Francusku!

Spomenik su inače podigli francuski vojnici, ali ne Napoleonovi već oni koji su 1918. godine sudjelovali u borbama na Solunskom frontu pa ih premjestilo u Crnu Goru. Malo nakon dolaska spomenikom su obilježili grobnicu svojih kolega izginulih stoljeće prije. Stoljeće kasnnije, 2008. godine, postavljena je i spomen-ploča. Šta će biti za još stotinu godina, sam Bog zna...

S tim mislima se spuštam do auta. Žvinje su, iako sve u strani, pune vikendica, a razlog što gosti uzimaju apartmane upravo tu, podaleko od obale, opet leži u prekrasnom pogledu na zaljev. Reklame su uglavnom napisane na engleskom i ruskom, ravnopravno, često i zajedno. Francuskog nema, oni sahranjeni na Ilinici su uzalud izginuli.

O Sutorini i njenim „znamenitostima“ najprije se pokušavam raspitati na kavi s domaćim ljudima na benzinskoj crpki u Sutorini. Kiša me, naime, poštedjela dok sam se bavio Ilinicom, ali je, očito, samo čekala da se spustim pa je i kava duža – dok ne prestane kišiti. Sutorani i ostali me gledaju poprilično blijedo – kakve crne znamenitosti?! Jest, ima još zanimljivih crkvica ali one su... Nakon toga slijedi pokazivanje rukom prema brdu, toliko neodređeno da se, nakon što insistiram na odgovoru, ispostavlja da ih neko od prisutnih nikad nije ni vidio. Izuzetak je Rajko, kršan momak, on zna za jednu, ali mi, nakon objašnjavanja gdje se nalazi, daje i dvostruko upozorenje: ispočetka je put betoniran i može se malim autom, a kasnije mi valja pješke. Ljudi gore gotovo da i nema, tek poneki djed i baka, sve je odavno šljeglo, slabo ću koga imati pitati. I drugo, još važnije, da pripazim, jer mine iz posljednjeg rata nikad niko nije uklonio, niti će – planinari i lovci, i sa sutorinske i sa konavoske strane, dobro znaju gdje su raspoređene i u ta područja ne zalaze, a drugi normalan svijet ne ide gore.

Tu već nemam dvojbe oko toga hoću li tražiti crkvice, naravno da neću. Nije da sam strašljiv, ko se boji mina još, ali ko će pisat' putopise?! :) Jer šta da me baci u zrak, a gore nema interneta?! :)

Kišiti prestaje nakon sat vremena pa ću do Sutorine, baš naselja, od putokaza pa dalje, ali se uzalud trudim naći nešto posebno. U blizini vidim „parking“ za brodove – stvarno su parkirani na livadi, ne jedan već nekoliko desetaka. Tu je i stadion Fudbalskog kluba „Obilić“ iz Herceg Novog. Da se Sutorina pripoji BiH, Novljani bi, dakle, domaće utakmice igrali u inozemstvu.

M.J. | Bljesak.info / Stadion FK „Obilić“

Pada mi na um knjiga njemačkog novinara Henrika Rennera „Kroz Herceg-Bosnu – uzduž i poprijeko“, u kojoj piše i o Sutorini. (Vidim već da se neki grste, ali Rennerova Herceg-Bosna nema veze s ovom zbog koje se grste.) Renner je u ove krajeve dolazio u vrijeme Hercegovačkog ustanka (1875.-78.), koji je označio i kraj Osmanskog carstva na Balkanu, a i on o Sutorini piše kao o dijelu Bosne i Hercegovine. On spominje i sutorinsku džamiju koju, kaže, 1875. godine „popališe i razrušiše ustaše“. (Opet se neki grste, ali – glede i unatoč svim umnim glavama koje misle da je ta riječ skovana tek malo prije 1941. godine – treba znati da se ovdje govori o tadašnjim ustanicima, a ne o nekim mračnim tipovima u crnim uniformama i slovom U na kapama.)

- Dobar dan! Ja sam taj i taj, radim putopis o Sutorini i čuo sam da se ovdje negdje još uvijek mogu vidjeti ostaci džamije. Znate li gdje bi to moglo biti?

- Džamija? Đe je bila... – netremice me gleda postariji domaćin koji slaže stare daske pa mi ne može uteći, ali se njegov strogi izraz lica začas pretvara u osmijeh. – Bio je jedan... A ne znam, pisac k'o i ti, isto tako nešto obilazio, kaže bila neđe džamija... Ma đe vi to čitate, ko to piše, kakva džamija... Crkava ima kol'ko 'oćeš, al' džamija... To je tebi, prijatelju, neko nešto slag'o!

Slično ću proći i u sljedeća dva pokušaja, nakon kojih odustajem. Džamije je bilo, Renner nije imao razloga lagati, ali narod očito ne zna gdje se nalazila. Sutorina je Karlovačkim sporazumom (1699.) pripala Osmanlijskom cartstvu i oko toga nema dvojbe. Granica se nije promijenila ni 1878. godine, kad je uspostavljena austrougarska vlast, a ni četiri desetljeća kasnije, kad je utemeljena Kraljevina Slovenaca, Hrvata i Srba, u kojoj je Sutorina pripala Mostarskoj oblasti. Do promjena je došlo 1921. godine, kada je Vidovdanskim ustavom sutorinsko područje smješteno u sastav Trebinjskog sreza i Zetske banovine, a tako je ostalo narednih 15 godina, kada je izdvojeno iz Trebinjskog i pripojeno Bokokotorskom srezu. O tome šta se dešavalo 1945. godine i ko je kome, zašto i zbog čega, (pro)dao Sutorinu ima bezbroj inačica, ali ja radim putopis, a ne političku analizu, tako da...

Tako da ću svratiti u Osnovnu školu „Dašo Pavlović“ Herceg Novi, Područno odelenje „Mirko Lučić“ Sutorina. Niti sam kad čuo da područna od(j)el(j)enja imaju poseban naziv, niti sam znao da je u Crnoj Gori u uporabi ekavica. Ne znam ko je Mirko Lučić (1903.-1941.) čija bista stoji ispred školske zgrade; ima narodni heroj istog imena i prezimena, ali rođen i poginuo kasnije. Pored škole, opet na travi, parkiran čamac, na platou malo niže bivša sportska dvorana, balon dvorana, kako sad kažu, ali ofucana i poderana; malo ljudi, malo vjetar i gotovo. Po obližnjem potoku je toliko smeća da nešto slično odavno ne vidjeh. Kako ne pomisliti na ono „Crna Gora – prva ekološka država u svijetu“ i ne nasmijati se?! Na putokazu za obližnje Lučiće, odakle je bezbeli i spomenuti Mirko, postavljenom koji metar od potoka, dodana tabla s natpisom „Najstrožije zabranjeno bacanje smeća“. Eh, kasno...

M.J. | Bljesak.info / Prvaši i trećaši s učiteljicom Đorđinom

U školskom hodniku nikoga, ali se iz jedne učionice čuje đačko zujanje. Kad ugledaju neznanca, djeca su iznenađena, pa odjednom nastaje tišina. Danas se uči pretvaranje centimetara, decimetara i metara. Marko je visok 137 cm, Lazar 1 m 5 dm 4 cm, a Maja 11 dm 9 cm. Ko je najvisočiji? Hm, najvisočiji? Bit će da je to u crnogorskom jeziku ispravno. Koju minutu kasnije pojavljuje se učiteljica Đorđina Vidaković, i sama nemalo iznenađena otkud nepoznat neko u njenoj učionici. Uči prvi i treći razred, petnaestero ih je, a kolegica joj Marija Vučurović uči drugi i četvrti, i njih je isti broj. Fotografiram ih ispred ploče, a Đorđina me u potrazi za zanimljivim mjestima šalje upravo u Lučiće.

Šta ima u Lučićima? Obnovljene su stare kamene kuće pa se turisti tijekom sezone jagme za mjesto u seocu smještenom doslovno u šumi. Jedinstven je to projekt u čitavoj Crnoj Gori, a urađen je nakon što je selo bilo gotovo potpuno napušteno. Sad su se neki vratili, a da ponuda bude još bolja, napravljeno je i čitavo suvremeno apartmansko naselje, pa kome je volja u kamenu kuću, kome u metal i staklo, treba samo izabrati.

M.J. | Bljesak.info / Natpis i ukrasi na pročelju crkve u Lučićima

Na uzvisini blizu posljednjih kuća, u seoskom groblju, stoji zanimljiva crkvica. Iako je – čitam u ćiriličnom natpisu na ploči iznad ulaza – podignuta 1889. godine, po stilu gradnje bi komotno mogla među srednjovjekovne. Iznad vrata lijepo uklesan križ, zvonik „na preslicu“, zvona dva. Posvećena je svetom Ocu Nikolaju. Starih grobova prilično, a i grobnica s tankim kamenim pločama. Crkva je na istom mjestu stajala i prije, još od 1778. godine, ali je bila premala pa je napravljena nova. Sve to čitam u Ljetopisu porodice Lučića i parohije sutorinske od 1680. do 1930. Napisao ga 1926. godine proto Špiro Lučić, jedan od šest svećenika iz te porodice. A crkva je, vidi se iz ljetopisa, glavna u Sutorini.

I Čija je Sutorina? Među 622 stanovnika najviše je po posljednjem popisu Srba, više od dvije trećine, a nije u Srbiji, Crnogoraca svega oko petine, a pripada Crnoj Gori. Hrvata pet, ali oni se za Sutorinu ni ne jagme, a Bošnjaka ili Muslimana nema, mada u Sarajevu neki kažu „Sutorina je dio Bosne“. Četiri stanovnika nacionalno su se izjasnili kao Hercegovci, a nije u Hercegovini, a dvojica kao Jugosloveni. E, pa sad znam da ću u povratku svratiti u restoran „Jugoslavija“: em nisam bio u Jugoslaviji ima sto godina, em da i tamo pitam sve koje zateknem: Čija je stvarno Sutorina?!